Za one koji nisu radio-amateri: “linear” je visokofrekventni pojačavač snage, često od 500W do 2kW.
Dakle: zašto se cevni lineari moraju podešavati-štimati (skoro) pri svakoj promeni frekvencije, a tranzistorski ne?
Praktično svi VF pojačavači snage sa elektronskim cevima (lampama) rade u klasi AB, što znači da provode-pojačavaju tokom jedne cele POLUperiode VF signala, i samo kratko tokom druge. Zato se na anodi lampe dobija signal koji je isprekidan (u vremenskom domenu), tj. pun harmonika (u frekventnom).

Ulaz i izlaz pojačavača u klasi AB. Kod cevnog lineara izlaz pojačavača u užem smislu jeste anoda.
Da bi se popunili prekidi, neophodno je rezonantno kolo, tzv. pi-filtar, koji ovde radi slično zamajcu čija inercija održava ravnomerno obrtanje osovine i ako je dovod energije isprekidan. U toj ulozi, frekvencija rezonancije pi-filtra mora uvek biti jednaka radnoj frekvenciji predajnika, pa se zato kolo mora ponovo podesiti svaki put kad se ova značajnije promeni. On takođe prilagođava izlaznu impedansu tako da odgovara relativno niskoj impedansi antene.
Pojačavači u klasi A bili bi vrlo neefikasni. Osim toga, skoro je neizvodljivo proizvesti kompaktne širokopojasne VF transformatore koji bi uvek visoku impedansu anode prilagođavali na 50 oma antene.
S druge strane, tranzistorski VF pojačavači snage obično sadrže MOSFET tranzistore u “puš-pul” spoju (u klasi AB), tako da pojačavaju obe poluperiode VF signala. Ne treba im rezonantno kolo da rekonstruiše sinusni talasni oblik. Zatim, tranzistorski pojačavači u tom spoju imaju vrlo nisku izlaznu impedansu i lako je napraviti širokopojasne VF transformatore za prilagođenje impedansi antene. Dodaju se i pojasni filtri, svaki pokriva jedan ili dva radio-amaterska opsega.